Kao i obično problem nije tako jednostavan kako se ovde predstavlja:
1. Nije ni teoretski moguće u dogledno vreme podići nivo domaćeg odgoja, da bi mogao ravnopravno da se nosi sa dobrim uvezenim konjima u brzoj partiji.
2. Uvoz kastrata ima smisla samo zbog interesantnijih trka za publiku i dizanja prometa na kladionici (ako postoji), jer se iz tih sredstava finansiraju nagradni fondovi za sve trke.
3. Svi ovi problemi rešavaju se boljim handikapiranjem, pa tako konji iz uvoza, pa i uvozni kastrati, stanu na 20 i 40 metara iza domaćih (kombinovan novčano-vremenski handikap) i onda ljudi uvoze samo ono što je kvalitetno i sa čime su konkurentni, a ne kastrate od 1.19-1.20 jer sa takvima realno ne mogu ništa značajno da urade.
Opet se vraćamo na pojedinačne organizatore, njihove interese i odobravanje propozicija od strane Udruženja. Smisao handikapiranja i jeste da se trke učine što neizvesnijim za publiku, a ne da svaki put pobeđuju isti konji. Beograd ide tom logikom, jer je povećao broj brzih partija iz gume.